facebook,
whatsapp
Baš mi je dobro. Brutalno dobro. Već sam skoro tjedan dana u svojoj vikendici u Zaostrogu, zajedno s Vilmom. Po danu spavamo na plaži, po noći radimo ono što se radi noću (a nije spavanje), hranimo se kao kraljevi.
Evo, šesti dan, sve ide kao po loju. Do jednog telefonskog poziva.
"Dolazimo na vikendicu. Čekaj nas", čuo se majčin glas iz mobitela.
Ha? Što reče?
K jarcu, što ću sad? Nije mi baš vrijeme da upoznam starce s Vilmom. Em što ne znaju beknut\' ni španjolski ni engleski, em što će primijetit\' već poprilično razdrndani krevet i opći nered. Počeo sam mahnito spremati po kući.
"Que pasa?", iznenađeno me pitala Vilma.
Uspio sam joj objasniti dok sam rukama i nogama istovremeno pospremao 17 kvadrata vikendice, stavljao namještaj na mjesto, spremao svoj i njen kofer, glancao prozore i prao pod.
Da nešto nisam slučajno zaboravio spomenuti?
Rekla mi je da se ne brinem. Kako se, k jarcu, neću brinuti? Doći će mi roditelji cjepidlake koji će me ispitivati: "kol\'ko ima godina, kakva je na faksu, jel\' ima sifilis ili neku drugu boleštinu, šta radi tu" i slično. Nesreća je u tome što će to mene pitati, a sreća je što neće nju, jer je neće razumjeti.
Kratko je odbrusila: "Idemo u Sevillu" i počela mi pomagati sa spremanjem stvari.
Ostao sam paf i pitao ju jel\' opet pobrkala jedninu i množinu. Nije. Idemo onda u Sevillu. Sreća da smo u EU, pa mi ne treba putovnica. Ići ćemo do Splita, pa brodom do Italije, pa onda opet brodom do Seville.
Uspjeli smo zbrisati iz Zaostroga prije nego što su starci došli. U Splitu sam shvatio da imam dovoljno novca za put i dva dana života u Sevilli. Meni dosta. Ionako ću se vratiti ravno u Zagreb, da još malo eskiviram roditelje.
Sreća je što na brodu nisam imao morsku bolest, ali sam cijelo vrijeme spavao. Ljuljanje me jednostavno uspavljuje i svaki put sprječava da uživam u ljepotama Jadrana. Srećom Vilma je tu zajedno sa svojim pametnim telefonom s jakom kamerom i neizdrživim porivom da fotografira sve što se kreće.
Baš lijepo za spavanje...
Nakon cjelodnevnog drndanja po brodovima i busevima stigli smo u Sevillu. Nije baš vrijeme za razgledavanje, iako je cijeli grad vrlo živahan. Govorila mi je Vilma da se u Španjolskoj ne spava, ali ovo baš nisam očekivao. Ipak je to bilo previše za mene. Ljuljanje po brodovima je učinilo svoje i legao sam spavati čim smo se raskomotili u njenom stanu.
Idućeg dana me dočekalo 165 propuštenih poziva i 93 poruke. Sve od roditelja. "Gdje si? Što radiš? Javi se! J**** ti mater, ne zaje***** se s nama!" su bile neke od poruka.
Kratko sam uzvratio: "Nemojte me zvat\', pojest će vas roaming."
Otišao sam s Vilmom u razgledavanje grada. Moj maratonski hod od jedne do druge znamenitosti teško je, ali zdušno ispratila. Taman kad smo sjeli na tapase, prišao nam je policajac.
Hasta la vista, kroatista...
Tražio je osobnu, nešto prčkao po papirima i komunicirao preko radija. Nakon sve te gužve morali smo u policijsku postaju. Odmah smo tražili smo objašnjenje, ali ga nismo dobili.
Tek su nam u postaji objasnili da se vodim kao nestala osoba. Ali kako oni to mogu znati? Sve policije unutar EU razmjenjuju podatke. Ovo je bilo klasificirano kao hitna potraga. Otac je opet povukao svoje policijske veze.
Organiziran mi je žuran transport do Madrida. Tamo sam sjeo na avion i krenuo kući. Bio je to tužan rastanak od Vilme i Seville. Na odlasku sam je poljubio i rekao:
"Vratit ću se opet."
Milan Dalmacija
foto:
Prijašnje avanture našeg Apsolventa pročitajte ovdje:
...DNEVNIK APSOLVENTA: Kad se apsolvent pretvori u galeba...
...DNEVNIK APSOLVENTA: Što sa sobom na sparan ljetni dan?...
