Zadubio sam se u knjige i Word. Danima ne izlazim iz sobe, gotovo mi je gore nego za vrijeme očeva kućnog pritvora.
Stara mi ostavlja zalihe hrane ispred vrata pa ih pokupim kad se sjetim. Detaljno pregledavam sve bilješke svog diplomskog rada, ispravljam greške, što faktografske, što pravopisne i gramatičke. Radim to s velikim oprezom, jer ipak nema zafrkancije s ovim.
Jedini trenutak kad sam podigao pogled od ekrana ili knjige. Foto: en.wikipedia.org
Distancirao sam se skroz. Nikome se ne javljam, niti pišem poruke. Mobitel je iza kreveta, u paučini, vjerojatno s mrtvom baterijom. Ni starcima ne odgovaram kad me pitaju nešto. Obuzet sam, kao da je crni vrag ušao u mene.
No, što se mora nije teško. Iako, da me se pita, ne bih to nikad napravio. Nikad ne bih prestao biti student. Nikad ne bih napisao diplomski rad. Vječno bih bio student.
Ali ne daju propisi i pravila. Mogao bih se eventualno izvući s prijenosom diplomskog rada u iduću akademsku godinu, no onda bih morao dići kredit.
Morat ću sve lipice dat\' za kamatu. Foto: pexels.com
I tako, potpuno umoran od svega, konačno spremam finalnu verziju rada i krećem kao kauboj u suton na put prema fotokopiraonici. Nakon sat vremena svjetlo dana je ugledalo nekoliko primjeraka rada, koje sam morao, zajedno s formularima, odnijeti na faks. Iako je cijela procedura prošla glatko, tek sad osjećam da mi je teško.
Osim post-studentske depresije, koja se kod mene već počela pojavljivati, tu je i anksioznost uzrokovana mogućim neuspjehom na obrani, makar nemam pravo misliti na to, jer sam sve dosad napravio kako spada.
Zar ću zaista nakon diplome postati luđak i potvrditi priče mojih predaka da su svi visokoobrazovani iz obitelji završili u ludari?
Dobrodošao u gumenu sobu. Foto: flickr.com
Vidjet ćemo za tjedan dana, kad mi je termin obrane...
Milan Dalmacija
foto: Pixabay
Sve avanture našeg Apsolventa možete pročitati ovdje: