Kada se
osjećamo izgubljeno treba nam savjet ili barem potvrda naših razmišljanja o nečemu i da je u redu to napraviti. Baš kao i
buduća studentica iz Hrvatske koja je na Redditu iznijela svoj problem i zatražila savjet Redditovaca.
Naime, ona nije sigurna u svoje izbore i odluke u vezi fakulteta pa razmišlja o pauziranju prve godine godine. Ima ideju što bi pokušala upisati, ali nažalost, ni u to nije skroz sigurna. Ulovila ju je "studentska" i egzistencijalna kriza te više ni sama ne zna što bi, ali je sigurna da će pauziranjem razočarati roditelje.
Studentičin poziv u pomoć možete pročitati u cijelosti:Izgleda da još jednu noć ostajem budna zbog ovoga. Kome se da čitati moje mučenje i možda mi dati savjet bila bih mu zahvalna. Ne znam gdje da počnem. Ne znam što ću sa sobom. Mučim se već mjesecima, niti jedan savjet mi nije uistinu pomogao, imam osjećaj da više idem na živce svojima doma ili prijateljima pa držim većinu u sebi u zadnje vrijeme, što je glupo jer mi je u zadnje vrijeme najteže.
Razmišljam o tome da pauziram godinu. Problem je što me iskreno strah. Moj plan bio je raditi, učiti, posložiti sve u glavi, malo otići iz grada, sve ovo mogu i "sređeno" mi je (posao), nemam problema sa štednjom, tako da bih to mogla ostvariti, i spremna sam na to i mislim da mi je uistinu potrebno, ali u meni se javlja strah od neuspjeha. Doma nisu presretni tom idejom, stvarno ne želim razočarati roditelje i to mi je nešto najgore. Polažu visoke nade u mene, nisu čudaci niti traže previše od mene, normalni su i žele da budem sretna i uvijek to stavljaju na prvo mjesto, no mislim da im je to sada teško jer je i njih strah.
Izvor: Shutterstock
Svi pričaju kako oni koji pauziraju samo nastave raditi i nikad ne upišu fakultet, shvaćam, no stvarno mislim da neću biti jedna od tih, ali moji roditelji sumnjaju, napisat ću uskoro o razočarenjima. Mučim se dosta dugo što ću upisati. Tu su uvijek kao izbori bili medicina i fizika (istraživački), ne mogu se odlučiti, oba studija su zahtjevna i teška, svjesna sam toga i spremna na to, tako da me tu ne morate upozoravati. Što se tiče mojih životnih ambicija, uvijek sam voljela pomagati ljudima, volim dosta i razmišljati i otkrivati, uvijek sam htjela samo pridonijeti nekako svijetu, makar to bilo na neki banalni način. Problem je što se vidim u obje situacije.
Mozak mi jednostavno ne da mira, toliko sam neprospavanih noći provela samo razmišljajući o tim fakultetima i o tome koji stvarno želim. Bojim se krive odluke. U jednu ruku, medicina mi pruža više direktnog pomaganja ljudima, stalno se zamišljam kako ju studiram, gledam svakakve videe operacija i tih gluposti, a onda opet strah me da ne postanem onaj čangrizavi doktor obiteljske medicine. U drugu ruku, fizika mi nudi istraživanje, neku veću dozu kreativnosti, rješavanje problema, na kraju krajeva astrofiziku, svemir, možda i put do nečega što će isto nekome pomoći, a opet, strah kao i inače, od prosječnosti, uništenog dosadnog života, od neostvarenih snova "znanstvenika".
Strah da ću požaliti za jednim ako ostvarim drugo, jer realno ne mogu oboje. A sad malo o meni, i o mojim, mnogi će reći, snovima. Inače, završila sam klasičnu gimnaziju, uspjeh dobar, vrlo dobar, ovisno o životnom razdoblju, nosila sam se s nekim težim životnim situacijama, ali nebitno, ono sam što jesam sada. Kroz život me nažalost prati taj moj perfekcionizam, očekivanja, želja za savršenstvom, opterećivanje. Pretpostavljam da ovo potječe od mojih "zlatnih dana". U osnovnoj sam bila "natprosječno" dijete, uvijek su me slali na nekakva natjecanja, testiranja, sve petice bez rada (zato sam u srednjoj tek morala steći radne navike) i tako, uvijek sam osjećala taj nekakav pritisak, dok onda nisam malo porasla i postala više loš klinac nego dobar, onda su otpala i ta nekakva očekivanja, u srednjoj me većina profesora gledala kao prosječnog učenika, ništa više od toga, hvala bogu, no i dalje vučem za sobom nekakvu potrebu da sve odradim bolje nego što vjerojatno i jesam u mogućnosti, i to me dovodi do ovoga sada. Sumnjam u sebe. Ne mislim da sam sposobna proći prijemni (medicina), niti biti među najboljima na maturi iz fizike ili matematike (takvi upadaju na fiziku).
Izvor: Shutterstock
Da budem iskrena sa sobom niti to zaslužujem niti imam dovoljno znanja za to, mogu sad još mučiti sebe i učiti no osjećam se jako loše. Što onda? Znam da ako ne uspijem, da će me to psihički uništiti. Strah me. Bježim od sebe, doslovno. Muka mi je od svega. Ne vidim se drugdje. Nitko izgleda to ne može shvatiti. Dobro mi idu jezici, pisanje, komunikacija i tako mi svi govore da odem studirati engleski, da budem profesor, pisac, novinar, političar, ovo ono, i slama mi se srce svaki put jer to je realno kako me ljudi vide, a ja to ne volim, zamrzila sam pisanje, slikanje, sve te stvari i ne mogu pobjeći od toga izgleda. Iako možda pohvalu za matematiku nisam dobila od natjecanja u osnovnoj, i dalje mi je draže riješiti zadatak nego pisati programirani esej iz hrvatskog ili engleskog. Ne mogu se natjerati ni na učenje više. Sutra je rok za uplatu prijemnog. Mislim da neću uplatiti. Mislim i ne napisati maturu fizike, kemije, biologije, odraditi samo redovne predmete da "položim" srednju. Ne znam je li to glupo. Realno očito ništa od medicine ili fizike kad se ne mogu odlučiti. Ne vidim se na ijednom drugom fakultetu. Volim prirodu, znanost, životinje, glazbu (antitalent), čitanje, učenje, pomaganje, razmišljanje, zabavu, druženja s prijateljima, prčkanje po kompjuterima, malo kodiranje, skejtanje i to je otprilike to.
Ne vidim nikakav potencijal za odabir drugog studija, sve sam gledala, ništa u meni nije probudilo to nešto kao medicina i fizika. Mislila sam da ako pauziram godinu imam vremena za još dublje istraživanje fizike, biologije, kemije pa tako se nadam da ću i odlučiti je li medicina ili fizika moj konačan izbor. Ima li itko pozitivna iskustva s pauziranjem? Znam da realno u mojih koliko već godina ću doživjeti ta jedna godina "pauze" ne znači mnogo, ali opet me strah, a i iskreno ne želim biti ta "zadnja". Ne znam zašto se uopće u ovakvim situacijama uspoređujem s drugima. Ne mogu si pomoći. Ne znam. Ne znam ni što sam sve tu napisala.
Postala sam nesigurna osoba i mrzim to. Znam "realno" stanje svega o čemu pišem, i stalno se dvoumim trebam li ići putem neke realnosti ili mojih snova. Ne znam... Doslovno preklinjem za pomoć. Ne mogu spavati, jest, skroz sam sjebana, ne znam je l\' tražim pravi savjet ili utješnu riječ da je u redu pauzirati. Kukavica. Nemam pojma.
Premda se situacija čini beznadnom, valjalo bi sjesti i malo promisliti. I najvažnije - smiri ti se. To su djevojci uglavnom savjetovali korisnici Reddita te joj rekli da položi maturu i odluku o tome hoće li studirati donese tek kasnije.
Izvor: Reddit
Što biste vi učinili na njenom mjestu?
Ivana Petrić
foto: Shutterstock/Pixlr