'Ja sam totalni fail, ja ovo ne mogu': Kako se nositi s 'krizom dvadesetih godina'?

No, što nam se glavom vrzma na spomen "krize u dvadesetima"?

Vjerojatno odmah zamislimo lice naše majke koja govori "da mi mladi ionako ne znamo što ćemo sa sobom pa u nedostatku zanimljivih stvari počinjemo dramatizirati". Naša mama naravno ne zna da ta "kriza" uistinu postoji i da to nije samo još neki trend s Instagrama.

Kada kročimo u dvadesete, svijet nam izgleda kao osobna teretana i utočište – srednja je iza nas, sada smo na faksu, okruženi smo ljudima koji nas vole i budućnost djeluje kao da je kreirana po našoj mjeri.

Onda uslijedi pad na ispitu pa još jedan, Marko s kojim smo mislili odjahati na krilima ljubavi odluči otići u Njemačku, a starci nam iz dana u dan govore kako bismo se trebali više potruditi oko nekih stvari, a (što se odnosi uglavnom na faks ili posao). Tada nas stisne sa svih strana i počinjemo polako upadati u krizu.

Izvor: Pixabay

"Što ako nikada ne nađem posao nakon faksa? Tko bi mene uopće i zaposlio, pa pogledaj me, imam 23 godine i nula radnog iskustva za bilo što. Kada malo bolje razmislim, uskoro ću 30 godina. Moji će htjeti da se skrasim i imam djecu, a gle mene – kak\' je krenulo neću završiti ni faks, neću raditi u struci, neću naći dečka, ostat ću sama i bit ću jedna od onih koji ulijevaju alkohol u svako toplo piće koje piju", samo su neke od glasnih misli koje prolaze našom glavom. Upravo to sve sugerira da smo upali u tešku krizu od koje se treba odmaknuti i pretvoriti je u motivaciju zbog koje ćemo ostvariti barem neke osnovne ciljeve.

Kako proći krizu što bezbolnije?

Ova kriza se sve češće javlja kod mladih jer su se vremena promijenila. Ljudi se sve rjeđe žene u ranim dvadesetima, a osnivanje obitelji i dobivanje djece uglavnom je za rezervirano za ljude u srednjim tridesetima. Naši očevi i majke su gotovo svi s 25 godina imali stabilne poslove, završili su fakultete, živjeli su u nekim "boljim vremenima" te su uglavnom do tada ostvarili sve što su planirali. No, mi, koji trenutno prolazimo kroz dvadesete živimo u sasvim drugim vremenima i ne možemo ponoviti život naših roditelja. Upravo zato treba osvijestiti neke stvari kako bismo barem malo tu krizu ublažili:

* Trebamo razmišljati o tome da nismo jedini koji nisu još uvijek završili fakultet ili da nismo jedini nesigurni u naš izbor fakulteta ili općenito u životni izbor.

* Poražavajući podaci pokazuju, barem za Hrvatsku, 20 posto mladih živi na rubu siromaštva.

* Trebamo dobro postati svjesni činjenice da su društvene mreže isto tako promijenile dosta toga, pogled na svijet općenito stoga utječu i na nas. Ako znamo kako su promijenile naše neko razmišljanje tada ćemo moći i znati kako se s time nositi. Primjerice, moramo znati da su ljudi uglavnom s druge strane ekrana jako nesretni te da se nalaze u sličnoj situaciji kao i mi dok to pokušavaju kamuflirati fotkama ispijanja koktela na terasi fancy kafića.



* Važno je znati da u današnjem svijetu mali koraci predstavljaju zaista puno jer se sabotaže nalaze na svakom koraku.

* Vrlo je teško imati čelične živce kada se radi o, primjerice, pronalasku posla (osobito nakon diplome), ali valja znati da su kriteriji za dobivanje posla u ovoj državi ponekad skroz poremećeni i da to više nema veze sa zdravim razumom baš kao i očekivanja pojedinih poslodavaca.

* Rijetko tko je od mladih siguran u ono čime bi se htio baviti jednom u životu ili do kraja života što je sasvim normalno.

I drugi mladi prolaze kroz ovu neizbježnu krizu

Ako imate prijatelje koji djeluju jako zadovoljno, sve im ide od ruke, na fakultetu, ali i na poslu rasturaju, nemojte misliti da oni nikada nisu ili da neće proći kroz ovu krizu. Mini napadaj panike i kontempliranje o vlastitom postojanju, svrsi i životu su neizbježni i to baš u tim godinama.

Premda se brojne osobe skrivaju iza vlastitog ega te pokušavaju tako prikriti svoje nesigurnosti, jasno je da se svi ponekad osjećamo poput Gregora Samse iz Kafkinog poznatog klasika. Kako bih olakšala svima nama pa i sebi također, odlučila sam pitati nekoliko bivših kolega s fakulteta, ali i prijatelja, što oni kažu o krizi dvadesetih te kako se oni s njom nose.

...Izgubljeni u vremenu i prostoru? Okrivite \'krizu dvadesetih godina\'!...

"Bez obzira na to što mi je na faksu ostao još jedan ispit, diplomski i što radim posao kojim sam donekle zadovoljna, često me uhvati ta kriza. Uglavnom se radi o mislima koje se neprimjetno prikradu pa onda počne rošada glavom: ja sam totalni fail, ja ovo ne mogu, hoću li razočarati roditelje ako ipak ne završim faks, što ako ga stvarno ne završim, kako ću onda dobiti bolji posao? Mislim da je dobro biti svjestan da to samo progovara kriza te da stvari nisu baš toliko grozne koliko djeluju. Ovo vjerojatno zvuči ironično jer studiram psihologiju, ali zbilja jest tako", rekla je 25-godišnja P.I., studentica psihologije.



Istu spiku oko krize u dvadesetima imaju i drugi mladi, a uglavnom ih muče iste stvari. Student građevine I.L. kaže kako ga te neke stvari često muče iako i sam zna da ne može na njih utjecati. Svoju krizu dvadesetih opisuje kao "neurotičnu ženu u PMS-u".

"Često vrtim misli koje mi govore kako nikada neću imati vlastiti stan, auto, stalan posao te da neću uspjeti. Mislim da na to malo utječe i ova država i rijetke prilike koje mladi ljudi mogu dobiti ovdje, a za ostalo da ne pričam. Imam osjećaj da ću živjeti sa starcima cijelog života i na kraju završiti skroz nesretan, da ću postati neka varijanta babe s mačkama. Samo što ću ja biti deda s mačkama ili tako nešto. Totalno iracionalne misli, ali s druge strane, prilično realne", kaže ovaj 23-godišnjak.

Diplomirana novinarka, 26-godišnja, I.B., kaže kako joj ova kriza nije strana te joj smeta što ljudi misle da je to zato što "nema pametnije posla".

...Kriza \'srednjih godina\': nekoliko faza kroz koje ćeš proći nakon druge godine studija...

"Kriza u dvadesetima je zeznuta stvar. Mlađa ekipa ti zavidi jer \'si završio fakultet i imaš posao i svoju lovu i super ti je i zašto se uopće žališ\'! Starija ekipa ti zavidi jer \'nemaš pojma kako ti je super jer nemaš djecu i možeš putovati i raditi što želiš\'. A ti jednostavno ne znaš što bi sam sa sobom. Osobno recimo imam dana kad mislim da sam izabrala pogrešno zanimanje i kao da mi život samo ide, a ja stojim na mjestu. Najmlađa sam na poslu i moram se stalno dokazivati jer \'kad ću ako ne sada\'. Novaca imam taman toliko da platim režije i stanarinu, a putovati ne mogu jer se moram dokazivati na poslu. Većina prijateljica mi se udala, a moja najveća briga je to što mi dečko bolje kuha i posprema od mene. A onda nakon posla dođem u svoj nepospremljeni stan, sjednem na kauč, uzmem pivu i ostatke od jučerašnjeg ručka, upalim novu epizodu Westworlda i pomislim da je super imati dvadeset", otkriva I.B.



Ovo pokazuje da je kriza u dvadesetima sasvim uobičajena, ali ne trebamo dopustiti da nas skroz prožme jer tada postoji mogućnost da se ostvari sve ono od čega pokušavamo pobjeći – neuspjeh, razočaranje, usamljenost i nisko samopouzdanje.

Ivana Petrić
foto: Shutterstock