facebook,
whatsapp
"Ovo nije ispit iz kriptologije", napisao je na vrhu papira istrgnutog iz bilježnice na crte sveučilišni profesor zagrebačkog fakulteta nakon što se namučio dešifrirati rukopis svog studenta na tri i pol stranice eseja. Više od 20 godina predaje studentima, a rukom pisane eseje, koje dobiva, iz godine u godinu sve mu je teže čitati, piše Jutarnji list. "Postaju sve nespretniji u pisanju rukom", tvrdi profesor dok s natrpane police u svom kabinetu nasumice vadi studentske radove.
Pronalazi tri kriminalno nečitka eseja. U prvom je gotovo nemoguće razaznati veliko početno G od D, Z od S. I slova v, m ili n, k ili h gotovo su identična. Teško je reći piše li "pokret" ili "poredak", "stanovitog" ili "stanovnika". Nakon pokušaja dešifriranja prvog odlomka zaključak je porazan: od 55 riječi koje čine prve tri rečenice, čitko je ispisano njih 16. Esej drugog studenta pisan je malim tiskanim slovima. Riječi često klize ispod crte, zarezi su golemi, sliče obrnutom slovu c, autor bez pravila preskače redove i ostavlja praznine. Vlastite pogreške ispravlja obilatim križanjem. Treći je rad mnogo čitljiviji, no vizualno zastrašujući zbog načina ispravljanja pogrešaka pri pisanju. Na jednoj stranici je 15 ispravaka riječi, koje student kemijskom naprosto preoblikuje u kružnice.
Dešifriranje rukopisa samo je dio problema. Studentima je, objašnjavaju sveučilišni profesori, teško uopće uobličiti tekst u smislenu cjelinu, razraditi jasan uvod i zaključak. Njihovi radovi često nemaju odlomke. Pritom ostavljaju gramatičke i pravopisne pogreške, muče ih ije i je, č i ć, ali i veliko i malo slovo, pogotovo u pridjevima. Nesavladivo im je pravilo - ne svima, ali dobrom dijelu - da se, primjerice, pridjev hrvatski ne piše velikim slovom. Zbog takvih pogrešaka neki profesori vraćaju studentima radove i traže ispravke, a pojedini, poput Nevena Budaka s Filozofskog fakulteta, snižavaju ocjenu.
"Studenti imaju problem s razumijevanjem pročitanog. Očiti je nedostatak našega obrazovnog sustava da učenici u 12 godina školovanja ne nauče čitati s razumijevanjem. Rukopis je kod mnogih strašan i nije ga uvijek lako čitati. Kod mnogih djeluje kao da je neraspisan. Rekao bih da je najveći problem ipak u sintaksi, čini mi se da je u posljednje vrijeme ipak nešto manje pravopisnih pogrešaka. Zbog njih skidam jednu ocjenu", kaže Budak.
Gdje pronaći krivca za slabu pismenost budućih akademskih građana? Učitelji u osnovnim školama procijenit će da je problem u nastavi hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Nastavnici u srednjima tvrde da su dobili učenike sa slabim predznanjem iz osnovnih škola. Na fakultetima problem vide u obje prethodne razine školovanja. Na sve tri razine slažu se u jednome: imamo učenike/studente koji pišu kao da to rade zatvorenih očiju. Rukopis bi trebao biti znak zrelosti, no njihov ostavlja dojam da nisu pisali godinama.
Hrvatska u usporedbi s pojedinim europskim državama ima manje sati nastave jezika, no prvenstveno zbog zastarjelog koncepta podijeljenosti predmeta. Na međunarodnim PISA testovima iz čitalačkih sposobnosti 15-godišnjaci iz Hrvatske postižu ispodprosječne rezultate. Ispod razine dva, koja se smatra osnovnom razinom znanja i sposobnosti u čitalačkoj pismenosti, našlo se 20 posto hrvatskih učenika. Pokazalo se da je dobar dio učenika u obrtničkim školama toliko nepismen da nisu sposobni nastaviti obrazovanje.
Akademiku Ranku Matasoviću, profesoru s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta, čini se da će se trend lošeg pisanja teško riješiti. Profesor Matasović tvrdi da gramatika nije toliko strašan problem, no pravopis i čitljivost rukopisa jesu. Tvrdi da studenti postaju nespretniji u pisanju rukom, ali i uz najbolju namjeru, smatra Matasović, taj će trend biti teško promijeniti. Studenti se, primjećuje, gube u kondicionalu, gotovo u potpunosti nestaje bih, bismo, biste - sve je bi. I Matasoviću se čini da su današnje generacije slabije od prijašnjih.
"Naš školski sustav je takav da producira mlade koji ne vole pisati. Njima je pisanje muka i zato tome pristupaju lijeno. Pisanje naprosto ne vide kao važnu vještinu. Mislim da je to nešto što me najviše brine jer govorimo o studentima novinarstva i politologije. Što mogu bez te vještine?", pita se docentica Ana Petek, jedna od nositeljica kolegija Akademsko pisanje.
S kolegijem su počeli prije pet godina zbog priličnog nezadovoljstva izgledom pismenih uradaka svojih studenata. Odlučili su odmah na početku studija naučiti ih stilskim i tehničkim aspektima pisanja.
"Akademsko pisanje podrazumijeva poznavanje standardnoga hrvatskog jezika. To su ona znanja za koja se pretpostavlja da su studenti dobili u srednjoj školi. Moram priznati da je to iznimno loše. U prosjeku 70 posto studenata u prvim domaćim zadaćama ne koristi odlomke. Druga je krajnost da lupaju enter iza svake rečenice. Ta razina pisanja je vrlo niska, pa ih na početku poučavamo da pismena zadaća podrazumijeva da navedu svoje ime i prezime, numeriraju stranice i ne zaborave odlomke", objašnjava Petek.
Druga razina problema je informatička pismenost studenata. Petek je očekivala da će današnji studenti u toj vještini biti deset puta bolji od nje jer su odrasli uz računala.
"Razočarali su me, ne znaju koristiti Word, ne znaju centrirati naslov. I to nadoknađujemo na Akademskom pisanju", kaže docentica Petek.
Na FPZG-u, naime, većinu radova studenti pišu na računalu, a profesori među češćim pogreškama uočavaju i onu da velik broj njih stavlja razmak ispred zareza, umjesto iza njega.
O tome koliko studenti i srednjoškolci više ne poznaju vlastiti jezik i niti pisanje provjerite na linku.
Ivana Petrić
izvor: Jutarnji list
foto: Shutterstock
Izvor: Shutterstock
Pronalazi tri kriminalno nečitka eseja. U prvom je gotovo nemoguće razaznati veliko početno G od D, Z od S. I slova v, m ili n, k ili h gotovo su identična. Teško je reći piše li "pokret" ili "poredak", "stanovitog" ili "stanovnika". Nakon pokušaja dešifriranja prvog odlomka zaključak je porazan: od 55 riječi koje čine prve tri rečenice, čitko je ispisano njih 16. Esej drugog studenta pisan je malim tiskanim slovima. Riječi često klize ispod crte, zarezi su golemi, sliče obrnutom slovu c, autor bez pravila preskače redove i ostavlja praznine. Vlastite pogreške ispravlja obilatim križanjem. Treći je rad mnogo čitljiviji, no vizualno zastrašujući zbog načina ispravljanja pogrešaka pri pisanju. Na jednoj stranici je 15 ispravaka riječi, koje student kemijskom naprosto preoblikuje u kružnice.
Profesori kao osobe za dešifriranje rukopisa
Dešifriranje rukopisa samo je dio problema. Studentima je, objašnjavaju sveučilišni profesori, teško uopće uobličiti tekst u smislenu cjelinu, razraditi jasan uvod i zaključak. Njihovi radovi često nemaju odlomke. Pritom ostavljaju gramatičke i pravopisne pogreške, muče ih ije i je, č i ć, ali i veliko i malo slovo, pogotovo u pridjevima. Nesavladivo im je pravilo - ne svima, ali dobrom dijelu - da se, primjerice, pridjev hrvatski ne piše velikim slovom. Zbog takvih pogrešaka neki profesori vraćaju studentima radove i traže ispravke, a pojedini, poput Nevena Budaka s Filozofskog fakulteta, snižavaju ocjenu.
...Zabrinjavajući podaci: Studenti sve nepismeniji, brucoši muku muče s pravopisom i gramatikom...
...Ružan rukopis studenata prekida tradiciju dugu 800 godina: Prestižno sveučilište uvodi ispite na računalu...
"Studenti imaju problem s razumijevanjem pročitanog. Očiti je nedostatak našega obrazovnog sustava da učenici u 12 godina školovanja ne nauče čitati s razumijevanjem. Rukopis je kod mnogih strašan i nije ga uvijek lako čitati. Kod mnogih djeluje kao da je neraspisan. Rekao bih da je najveći problem ipak u sintaksi, čini mi se da je u posljednje vrijeme ipak nešto manje pravopisnih pogrešaka. Zbog njih skidam jednu ocjenu", kaže Budak.
Izvor: Pixabay
Gdje pronaći krivca za slabu pismenost budućih akademskih građana? Učitelji u osnovnim školama procijenit će da je problem u nastavi hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Nastavnici u srednjima tvrde da su dobili učenike sa slabim predznanjem iz osnovnih škola. Na fakultetima problem vide u obje prethodne razine školovanja. Na sve tri razine slažu se u jednome: imamo učenike/studente koji pišu kao da to rade zatvorenih očiju. Rukopis bi trebao biti znak zrelosti, no njihov ostavlja dojam da nisu pisali godinama.
Povećanje satnice hrvatskog jezika ipak nije rješenje?
Hrvatska u usporedbi s pojedinim europskim državama ima manje sati nastave jezika, no prvenstveno zbog zastarjelog koncepta podijeljenosti predmeta. Na međunarodnim PISA testovima iz čitalačkih sposobnosti 15-godišnjaci iz Hrvatske postižu ispodprosječne rezultate. Ispod razine dva, koja se smatra osnovnom razinom znanja i sposobnosti u čitalačkoj pismenosti, našlo se 20 posto hrvatskih učenika. Pokazalo se da je dobar dio učenika u obrtničkim školama toliko nepismen da nisu sposobni nastaviti obrazovanje.
Izvor: Unsplash
Akademiku Ranku Matasoviću, profesoru s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta, čini se da će se trend lošeg pisanja teško riješiti. Profesor Matasović tvrdi da gramatika nije toliko strašan problem, no pravopis i čitljivost rukopisa jesu. Tvrdi da studenti postaju nespretniji u pisanju rukom, ali i uz najbolju namjeru, smatra Matasović, taj će trend biti teško promijeniti. Studenti se, primjećuje, gube u kondicionalu, gotovo u potpunosti nestaje bih, bismo, biste - sve je bi. I Matasoviću se čini da su današnje generacije slabije od prijašnjih.
...Znate li koliko se osoba u Hrvatskoj potpisuje – križićem?...
...Medicinari pišu švrakopisom, a FER-ovci samo na kompu? Analizirali smo vaše rukopise i došli do zanimljivih zaključaka...
Među gimnazijama, još manje strukovnim školama, prava je rijetkost ponuda izbornog predmeta govorništvo, čime je moguće podići razinu vještine usmene komunikacije. Zato su se na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dosjetili uvesti kolegij "Akademsko pisanje". Koncipiran je kao vježba (ne predavanje), a za studente novinarstva i politologije provodi se jedan semestar s dva sata tjedno i to odmah na prvoj godini.
Izvor: Pixabay
"Naš školski sustav je takav da producira mlade koji ne vole pisati. Njima je pisanje muka i zato tome pristupaju lijeno. Pisanje naprosto ne vide kao važnu vještinu. Mislim da je to nešto što me najviše brine jer govorimo o studentima novinarstva i politologije. Što mogu bez te vještine?", pita se docentica Ana Petek, jedna od nositeljica kolegija Akademsko pisanje.
Čini se da studenti nisu baš ni informatički pismeni
S kolegijem su počeli prije pet godina zbog priličnog nezadovoljstva izgledom pismenih uradaka svojih studenata. Odlučili su odmah na početku studija naučiti ih stilskim i tehničkim aspektima pisanja.
"Akademsko pisanje podrazumijeva poznavanje standardnoga hrvatskog jezika. To su ona znanja za koja se pretpostavlja da su studenti dobili u srednjoj školi. Moram priznati da je to iznimno loše. U prosjeku 70 posto studenata u prvim domaćim zadaćama ne koristi odlomke. Druga je krajnost da lupaju enter iza svake rečenice. Ta razina pisanja je vrlo niska, pa ih na početku poučavamo da pismena zadaća podrazumijeva da navedu svoje ime i prezime, numeriraju stranice i ne zaborave odlomke", objašnjava Petek.
Druga razina problema je informatička pismenost studenata. Petek je očekivala da će današnji studenti u toj vještini biti deset puta bolji od nje jer su odrasli uz računala.
Izvor: Pixabay
"Razočarali su me, ne znaju koristiti Word, ne znaju centrirati naslov. I to nadoknađujemo na Akademskom pisanju", kaže docentica Petek.
Na FPZG-u, naime, većinu radova studenti pišu na računalu, a profesori među češćim pogreškama uočavaju i onu da velik broj njih stavlja razmak ispred zareza, umjesto iza njega.
O tome koliko studenti i srednjoškolci više ne poznaju vlastiti jezik i niti pisanje provjerite na linku.
Ivana Petrić
izvor: Jutarnji list
foto: Shutterstock
