facebook,
whatsapp
U domu studenti žive zajedno te životni prostor dijele sa svojim sustanarima, što podrazumijeva i brojna navikavanja i kompromise. Tu se mogu slobodno ubrojiti zajednička tuširanja, obavljanje nužde i sve ono što suživot s hrpom ljudi nosi.
Foto: arhiva MojFaks/Martina Trbuščić/Pixlr
Kada brucoši tek dođu u dom bude im "bed" kad u zajedničkoj kupaonici naiđu na nekog golog "susjeda" te im je neugodno hodati u boksericama primjerice od svoje sobe pa do kupaonice kao i vršiti nuždu na wc-u dok je ondje još ljudi. No, nakon nekog vremena i onaj najsramežljiviji se navikne pa nakon dvije ili tri godine studiranja sav sram pada u vodu. Studenti se, naime, vode onom "što se mora - mora se".
Osobno, nisam živjela u domu pa nisam na vlastitoj koži iskusila spomenute probleme, ali sam uvijek razmišljala kako bi mi bilo jako teško skinuti se gola pred nepoznatim ljudima. Zapravo, moj najveći strah u vezi doma je netrpeljivost s cimerom što je sigurno noćna mora pa sam zato pitala studente koji žive u domu da podijele svoje "bedove iz prošlosti", a neki od odgovora su urnebesni...
"Vidio me u donjem rublju, raščupanu, ukomiranu...To je bio početni šok!"
"Na prvoj godini studija dobila sam sobu na Savi na katu na kojem su bili i muški i ženske (u manjem broju cure, ali nas je bilo). U tom četvrtom paviljonu na prvom katu svi smo dijelili kupaonicu, što ja u početku nisam znala. Očekivala sam samo djevojke na katu, dok se prvo jutro nisam probudila i onako raščupana, ukomirana i u donjem rublju krenula u kupaonicu. Tu je bio početni šok - frajer piša u pisoar bez pardona! Naravno, kad sam ja ušla, nije se niti pomaknuo, dok je sa mnom bila drugačija situacija. Prvo sam se panično počela prekrivati rukama po tijelu, kao da nikad nije vidio curu u donjem rublju (i dan danas mi je ovo presmiješno), a onda sam odjurila nazad u sobu kao da sam vidjela duha! Nisam došla k sebi još neko vrijeme, pazila sam kad idem na wc, gledala da nema nikoga i odlazila ujutro već obučena i počešljana jer me bilo sram - što ako naiđem na neku još neugodniju situaciju?! Kako ću se ići tuširati? Ili još gore, ako se ja u wcu osramotim... svašta mi je tad padalo na pamet. Sad, tri godine kasnije, shvaćam kolika je to bila glupost. S vremenom se opustiš. Trenutno mi tako što ne bi stvaralo problem, ali se uvijek rado sjetim tih početnih sramoćenja i stvari koje su mi izazivale nelagodu", prepričava P.I., studentica politologije.
...Od seksa u kuhinji do obiteljske atmosfere: Ispovijest zaštitara koji radi u svim zagrebačkim studentskim domovima...
...Neobični ukrasi zagrebačkih domova: Što sve studenti drže na prozorima svojih domskih soba?...
Nađe se i vrijeme i mjesto za igru sa samime sobom...
"Od dolaska u dom najteže mi je bilo naviknuti se na zadovoljavanje osnovne muške potrebe - masturbiranje. U početku je problem sa samozadovoljavanjem jer si u novom životnom prostoru koji je iznimno malen, s tobom živi sustanar, koji usput budi rečeno (vjerojatno) prolazi kroz iste probleme i najteža prepreka je pronaći samoću nekoliko minuta na katu gdje živi oko 80 ljudi, muških ljudi. I onda polako kreneš razmatrati opcije. Treba paziti na vrijeme i na mjesto, prisutnost drugih sustanara jer skoro sve je zajedničko na katu. Najprije se kreneš igrati sa sobom pod tušem, zatim wc školjka postane mjesto gdje možeš naći mir, pa zapamtiš cimerov raspored predavanja i nakon nekog vremena sve postane rutina. I tako pet godina", prisjetio se Josip svojih brucoških domskih dana.
Gologuzo hodanje hodnicima? Nema problema!
"Ja sam se na prvoj godini otišao tuširati i nisam uzeo ključ od sobe i cimer otišao na posao i zaključao sobu pa nisam mogao ući. I onda onako gol s ručnikom šetam po paviljonu ujutro oko 7 sati kako bi nekoga užicao za poziv i nazvao domara. Ali to je potrajalo dok nisam našao jednu curu koja je umirala od smijeha i spasila me. Bilo mi je jako neugodno još nakon toga hodati polugol po domu, ali kasnije me počela boliti briga", kaže student Marin.
"Kada sam bio brucoš pazio sam što ću napisati u Facebook grupu doma jer ima hrpa ljudi pa se nisam htio izblamirati s nekim glupim pitanjem. Kasnije je postalo svejedno", prepričava Pavel neobičan bed.
"Pitali su me za koga sam glasao, a mene je ulovila mentalna panika..."
"Tijekom prve godine faksa na TZV-u, osim hodanja u gaćama po sobi i hodniku, bio mi je bed komunicirati s cimerima, točnije s tri cimera. Naime, to je bilo zato što su obojica bili HDZ-ovci pa mi je bio bed s njima razgovarati o bilo čemu da ne bi došlo do teme politike. Ova dva brata umjesto slike familije imali onu sliku Tuđmana i pape kako zajedno sjede. I taman kad sam malo opustio tu napetost i pridobio ih svojim vinom, ovaj jedan je našao drugog da mu kopa po novčaniku i uzima 20 kuna pa mi opet bilo neugodno s bilo kim pričati, da ne bi ispalo da sam na nečijoj strani. Najbolje je to što su te godine bili izbori, a kako sam vikendima odlazio doma, a oni ostajali u domu (bili su iz južnih krajeva), dođem u sobu, a ono soba puna letaka, zastava i ostalih \'navijačkih\' rekvizita. Vidim da oni sjede za stolom i prvo nije bilo ni \'bok\' ni \'dobar dan\' ni \'kako si?\', nego odmah: za koga si glasao? Kako nisam ni politiku nekaj puno pratio u to vrijeme, a nisam ni za HDZ glasao, ulovila me mentalna panika pa sam rekao: \'Hmmm... za neke zelene sam glasao\' na što su oni rekli: \'Dobro je, glavno da nisi za one crvene glasao\'. Kada je riječ o stisci na wc-u, isto kad te najjače stisne velika nužda, a cimer ti se zatvorio u wc i brije se pa mi bilo neugodno ispočetka reći \'daj mi 3 minute da se istovarim\'. Dok sam došao na više godine studija ništa mi više nije bilo bed", prepričava Marko.
...Kako izgleda tvoja studentska gajba? Zavirili smo u sobe zagrebačkih studenata...
...Projekt koji će ovjekovječiti duh kultnog zagrebačkog doma: Klikom po Savi...
"Prvo mi je bio bed biti s nepoznatom cimericom u sobu, ali sam se s vremenom navikla, a ono što mi je bed i dan danas je sretanje mrtvih pijanih erasmusovaca koji leže po stepeništu i hodniku. I to u 7 ujutro, a kako bi to uprizorila, tu je i fotka jednog \'veselog spavača\'", kaže Mirna.
Foto: privatna arhiva
Kao što možete vidjeti, gotovo svi imaju iste probleme kada se usele u dom, a mi se ne možemo odlučiti je li veći bed imati cimere u političkoj stranci ili ostati polugol i zaključan na hodniku.
Ivana Petrić
foto: Facebook@Klikom po Savi/Sara Filipa Photography
