Mojfaks.hr u Vijesti

Kad je prekasno za faks?

Do prije dvadesetak godina nezamislivo, danas je najnormalnija stvar da tridesetgodišnjaci i četrdesetgodišnjaci upisuju fakultete. Nikad nije kasno za indeks, a ponajmanje sada.

10. prosinca 2010 17:21
Slika nije pronađena

Slika nije pronađena Foto: MojFaks

U vremenu kada čovjek u zapadnoj Europi promjeni prosječno tri ili četiri posla, ulazi eventualno u brak u kasnim tridestima i živi kod staraca do četrdesete... ok, ovo zadnje je loš vic kojeg nikome ne želimo, najnormalnije je da se i faksevi upisuju u dobi koja je nekada bila totalni tabu za indeks. Nemalo je svučilišta koji broje najmanje 30 posto starijih studenata na dodiplomskim programima.

Osim ako se ne radi o viskospecijaliziranim programima poput medicine ili biokemije, fenomen sve većeg broja starijih dodiplomaca govori o potpuno izmjenjenoj struktruri životnog curriculuma. Sve je manje na snazi shema škola – fakultet - posao u struci, pravocrtno građenje karijere se odigrava samo u uskostručnim disciplinama, a za sve ostale tu je ideja studiranja kao neobaveznog prikupljanja znanja koje može ili ne mora koristiti.

Fora je da postoji gro ljudi po našim urbranim sredinama koji su oduvijek htjeli ići na faks, ali ih je životna nužda prisilila da se zaposle. Sada, kada su koliko toliko situirani, sretno razvedeni i mladenački znatiželjni, ima li bolje opcije nego upisati neku književnost, psihologiju, francuski ili, što da ne, učiteljski faks?  Postoji, naravno, mogućnost traume da ćete sjediti u učionici sa trideset kolega mlađih deset ili više godina, no, tome više nije tako. Puno je veća vjerojatnost da će s vama u klupi sjediti netko iz vašeg dobnog razreda.



Premda bolonjska reforma sveučilišta pokušava od akademskog života napraviti inkubator za tržišno iskoristivi ljudski potencijal, možda još jedino stariji studenti koji usput rade vraćaju ideji studiranja njezinu auru stavljajući naglasak na užitak samog stjecanja znanja, bez opterećenja oko mogućeg radnog mjesta po primitku diplome.

Naravno, ne radi se samo o pametnom način korištenja slobodnog vremena. Neki se odlučuju na novu profesionalnu orijentacije u kasnoj dobi, što je opet turbo ok. Sa produženom prosječnom radnom aktivnošću i općenito dužim životom, ništa sporno da netko u četrdesetima završi psihologiju i otvori privatnu praksu nakon što je 15 godina radio kao autolimar.

Svjetske statistike samo reflektiraju ovo o čemu pričamo. Prisječna dob studenta raste iz godine u godinu. Na Harvardu je prosjek 27 godina, dok je na sveučilištu u Phoenixu ta brojka nevjerovatnih 36. O postdiplomskom da ne pričamo. To fakat moćete upisati sa 75 i osjećati se kao doma.

Malo doduše pripazite s entuzijastičnim nagovaranjem straraca da upišu faks. Da se ne dogodi da sjedite zajedno na predavanju iz obiteljske terapije.


Krešimir Dujmović

Još vijesti